Dan D

Ako za ijedan dan mogu reći da je bio iskorišten od početka do kraja to je današnji dan.
Kao prvo legla sam tek u 3:00, učila do tih doba, 'ko kakav vampir, ponavljala prezentacije i učila vode. Jutros sam rano ustala oko 7:15. Mislila sam da se neću moći izvući iz kreveta, ali upjela sam. Nekakva hladnoća mi je bila za vratom. Ružan osjećaj skroz. Probudila sam se smrznuta. To objašnjavam time što nisam spavala dovoljno.
Oko 9:15 slijedila je prezentacija broj jedan iz higijena i sanitacija. Bilo nas je šestero u grupi, naša je bila sanitacija pogona za proizvodnju alkoholnih i bezalkoholnih pića. Mislila sam da sam loše izlagala svoj dio, nekako zbrkano, a kad smo završili onda me asistentica pohvalila i rekla da će me preporučiti profesoru. U 14:30 išla sam sa Ivom na potpis ugovora za stipendiju (!) o tome nekom drugom prilikom. U 16:15 kolokvij iz voda. Pitanje jedno nisam znala, odgovor sam nešto smuljala, ostalih 5 sam uradila. Trebalo bi biti dobro. I onda na kraju šlag na torti prezentacija iz voda, napokon sam ju održala i ocjena odličan pet. Uspjela sam se i dogovorit s profesoricom za temu za završni rad. Pristala je biti mi mentorica. :D Čak ću imati i praktični dio u Aluminiju hehehe. To je bila moja ideja, a uspjela sam i to dogovorit!
Danas bi trebala biti ponosna sebe, ali ne mogu da se osjećam tako jer sam odviše umorna. Tako to obično bva. Slomim se i ne osjećam više ništa. Kad smo sa svime završili otpratila sam Kiku na bus, a onda mi je ostalo još petnaest minuta do moga. Stavila sam slušalice i birala najduže ulice za lutanja i šetnju do iduće stanice. Tako ja to radim. Volim da šetam sa slušalicama u ušima, tako razbistrim misli. A vjetar je puhao. Bilo je hladno. Ne sjećam se koja je pjesma bila. I sjetila sam se nekad prije godinu dana baš u ovo doba bila sam nezadovoljna sobom. Tako nezadovoljna, mislila sam da nikad neću dobiti stipendiju, da se nikad neću pomaknuti s mjesta, da ću se zauvijek osjećati samo. A vidi me sad postigla sam sve što sam željela i o čemu sam razmišljala onog tužnog dana dok je lišće opadalo sa grana (samo toga se sjećam) i mnogo, mnogo više. I ne znam tko sam. Ne prepoznajem novu sebe. Ovu mladu osobu koja je odlučna i kojoj više ništa nije problem, ni daljine, ni napuštanje ni prilagođavanje na nove uvjete. Sad imam Kiku koja zlata vrijedi, i kad je ona tu ne osjećam se samo. Imam iza sebe praksu i dobiveno iskustvo u Hercegovačkoj pivovari, sad ću i u Aluminijski kombinat. I ništa mi se ne čini daleko i nedostižno. Sve je preda mnom i sve mogu ako dovoljno hoću. Bože hvala ti na svemu. Vidim koliko sam odrasla i promijenila se u zadnjih godinu dana.

Još mi fali samo ljubav. A doći će i ona. Ona ne može da se forsira. Dođe nečuveno i tiho, ušulja se u srce. Osjećam da sam sve više spremna da volim. Naučit ću jednom i to.

Na kraju dana još samo da kažem sebi: odmori se zaslužila si! Stvarno jesi. Pamtit ću još dugo ovaj dan.