Prvo je bio otišao na mjesec dana. Onda na mjesec ipo, mislim.
Bila sam sigurna da se neće vratiti ovaj put. Da je otišao zauvijek.
Nema vraćanja. Pomirila sam se s tim. Ja sam ga tako shvatila. I zaboravila.
Opet, katkada bi ušao u moje snove. Ponovo bi osjetila gorčinu kada bi sanjala da je samo prošao pored mene i nije me pozdravio. I da mu više ama baš ništa ne značim. A sanjala sam ga samo ponekad.
Ne pridajem ovome neku veliku važnost. Ne vidim zašto bi. Nas dvoje ništa zapravo nemamo. Ništa konretno. Stvarno. Ovo su samo osjećaji koji se ponekad jave i utihnu.
Danas (tj sad već jučer) sam se veoma obradovala kad sam vidjela njegovo ime ponovno tu. I poželjela sam, moram priznati, da se opet dopisujemo da se dogovaramo da idemo zajedno na mjesta, da imamo našu priču. Da postojimo mi, pa makar kao prijatelji. Ja ne znam osjeća li on kada mi nedostaje. I kad mislim ovako čitav dan o njemu. Prošlo je 7 skoro mjeseci otkad su njih dvoje prekinuli. Sada kada bi i imali našu priču nikome ne bi smetalo. Ali nećemo je imati. Takvi smo nas dvoje. Mislila sam da sam zauvijek odustala od njega moga zadnjeg rođendana. Onoga dana kad sam čekala nadajući se da će mi ga čestitati barem u onoj zadnjoj minuti, sekundi, pa makar i poslije. Ali poruke nije bilo. A tko mi je kriv, ja sam ga riječima odgurnula od sebe. Napisala sam ono kako sam se osjećala, samo istinu, a on se bojao. Uvijek jeste. Nije se znao boriti. I ja sam otišla i ostavila ga tamo toga dana. Mislim da je shvatio. Da je osjetio. Uvijek je znao.
Već sutra mogao bi da iščeze u potpunosti ovaj osjećaj, ovaj dan će nestati u zaboravu. A danas je moje srce ponovno počelo da živi i diše. Na tren barem. Danas sam se radovala zbog sitnice kada sam vidjela njegovo ime tu. Sada čekam da ponovno ode. Možda mu treći put bude posljednji.
Ovo je pjesma koju sam slušala onaj zadnji put. Kada sam otišla. I ostavila svoje srce.
Nema komentara:
Objavi komentar