Malo je teško nanova zapoceti. Ne snalaziš se. Tražiš se iznova. Možda je najteže izaći iz one sigurne zone na koju si navikao. Ali to je život. Započinjanje uvijek iznova i ponovno. Nedostajat će mi blogger.ba. Postovi koje sam pisala tamo. Anonimnost. To je bio moj maleni kutak, maleni dio svemira, ovog beskrajnog internet prostranstva koji mi je pripadao. Ne sjećam se ni kako sam ga otkrila, ni kako sam započela. Nekada sam samo listala po googleu u potrazi za slikama i naizlazila na različite blogove i priče. Tako sam se ja valjda zaljubila u bloganje. Sasvim slučajno. Nikada mi nitko nije rekao za blogove. Pronađemo ono što uistinu tražimo. Što je unutar nas. Nađe se svatko na pravom mjestu i s pravim ljudima. Tako to ide, kao po nekom zakonu. Privlačiš ono što iznutra jesi. Tamo sam upoznala mnogo lijepih duša. Tako sam ih često nazivala. Ne znam kamo će mnogi i hoće li više pisati. Ne znam ni hoću li ja ostati ovdje. Tamo sam ostavila svoje tinejdzerstvo, razdoblje srednje skole, pa evo dvije ipo godine fakulkteta. Gomile su to uspomena. Gomile osjećaja. Postova koje sam čitala. Duša s kojima sam se povezala. Ja se skoro nikad nisam javljala nikome od njih da se dopisujemo ali tako sam osjećala bliskim njihove duše i radovala se kad bi vidjela da su objavili novi post. Polako se spremam da preselim ovdje. Valjda? Nisam napisala još uvijek svoj zadnji oproštajni post. Ne mogu još uvijek. Teško mi je. I uhvati me tako neka sjeta. Toliko toga moram ostaviti iza. Ja se previše vezujem za sitnice. To je moj problem. Trebala bih polako spremiti sve svoje postove. Pohraniti ih u neku sigurnu skrivenu mapu na kompjuteru. Toliko uspomena trebam sačuvati. Sada nemam još uvijek volje. Započeti ću u veljači. Tako sam namjeravala.
Sviđa mi se što ovdje opet imam svoju skrovitost, što počinjem od nule. Ja volim početke jednako kao što ne volim rastanke. Navići ću se ja valjda ovdje. Trebala bi. Započeti svoj novi samostalni svijet u tišini.
Nema komentara:
Objavi komentar