Neke promjene

Gubim se zadnjih dana. Ponovno. Današnji dan bio je osobito težak. Nikakav. Teško mi bilo šta započeti. A opet završila sam bar 20 slajdova iz procesa u prehrambenoj industriji. I to je nešto. I to mi je zadnji rok pomjeren sa 20 na 27. Tako da imam još dostaaa dana. Sva tri ispita su za dva tjedna manje više. Premještam se s bloga na blog. Isprobavam. Stalno nešto tražim. A onda se ponovno vratim ovdje. Ovdje sam zapravo prvi put bila, a tek onda sam došla na blogger.ba. Sinoć sam bila napisala veliki post i slučajno ga izbrisala. A pisala sam ga više od sat vremena. Koje razačaranje. To je razlog zašto evo već dva dana nema objavljenog novog posta. Nisam mogla vjerovat da sam ga izbrisala. Bila sam ljuta na sebe. Dosta toga se dogodilo zadnjih dana. Pojavio se i on. Razmišljala sam treba li o njemu da pišem, a skontah zašto ne bih, ovo je moj prostor. Ne, nisam zaljubljena. Prvi put u životu srela sam ga u subotu. Prišao mi je i rekao: "Ti si skroz pristojna." Mislila sam se je li to znači nešto dobro ili znači da sam previše ukočena. A ima nešto u njegovom osmjehu na licu i ima nekakav topao pogled. Simpatičan i drag momak. Pitao me mnogo toga, odgovarala sam mu kratko i jasno koliko sam mogla u onoj buci, i ime, i šta studiram, i da nemam momka, i da sam tatu zvala da dođe po mene(a ne momka), dobro slagala sam mu samo prezime. Al to je sitnica. Ne da mi se peglat s ljudima na faceu, da me onda zove na piće i da se sve pretvori u nekakav pokušaj veze. Skontala sam da ne želim biti u vezi, osim u onoj prijateljskoj. Pitala sam i ja njega odakle je i saznala sam da se zove Josip i šta studira. Rekao mi je u jednom dijelu večeri s toplim osmijehom: "A naći ću ja tebe." Točno riječi koje bi željeli čuti, o kojima sanjamo, da je nekome zapravo stalo i da se trudi i da je uporan. Nešto sanjaš godinama, a kad postane stvarnost onda ništa. Osjećaj nikakav. Lijepo sam se pozdravila sa njim kad smo trebale poći, bilo mi je drago što sam ga upoznala. Mislila sam da se još zadugo nećemo vidjeti. A onda za samo dva dana točnije 2.2. bila sam s kolegicom u jednoj piceriji. Čekale smo do njenog busa, taman kad sam pošla izlazit začujem da netko zove Katarina. Nakon što sam tri puta začula svoje ime okrenula sam se. Sjedio je za stolom s dva prijatelja i nasmijao mi se. Pita me: "Sjećaš li se ti mene?" Meni smiješno pitanje. "Naravno da sjećam", prilazim stolu i rukujem se sa njim. Zašto se ne bi sjećala. Sjećam se ljudi sa blogera kojima nikad lica vidjela nisam, a zašto njega ne bi. Drag je skroz. No morala sam izaći odmah, žurila sam do Franjevačke. Kad smo prolazile s vanjske strane bacio je neki slatki pogled prema meni (Kika tako tvrdi). Sjedio je do stakla s prijateljima. Kika je crkavala od smijeha i ponavljala: "Eto vidiš ipak te našao" i ostatak puta govorila mi da sam bezobrazna i da treba da momka dodam na fb i ispričam mu se što sam mu dala lažno prezime. Zašto bi? Da mu dajem lažnu nadu? Onako draga osoba ne zaslužuje da mu itko oduzima vrijeme i da iskorištava njegovu naklonost. Nisam ja taj tip osobe. Ako nečega nema onda nema. A smiješno mi je kako me gleda, previše zadivljeno. Ne znam kakvu on zapravo sliku ima o meni. Ne volim kad ljudi imaju prelijepu sliku o meni. to me opterećuje. Nisam ja ništa čemu ima da se divi. Kompleksna sam ja ličnost. I umorna. Sad treba da stavim jednu paćeničku pjesmu od Linkin parka. I hoću. Eto.

 

Sutra bi trebala da počne faza ranog jutarnjeg ustajanja i učenja. Odoh sad. Laku noć!