Iscekujuci proljece

Postoji li još itko tko razmišlja o lastama u ovo doba?
Kamo su otišle? Gdje su? I kako su?
Ja ih se često sjetim.
Znam, pričaju mi da su dole u Africi gdje im je sada toplo i da će doći sa proljećem.
A kada će proljeće?

Ja se upitam često gdje im je draže. Ovdje ili dole?
Svijaju li i dole svoj dom i gnijezdo?
Nedostaje li im ovaj kraj?
One meni jesu.
Čekaju li jedva da se vrate?
Ja njih čekam.

Znam, jako dobro znam zašto mislim o njima. Nedostaje mi moje najdraže doba.
One su njegovi glasnici. Njihovi cvrkuti, neustrašivi let i vratolomije koje izvode zrakom.
Nedostaje i toplina. Cvat prvih grana.
Sve ono što ukazuje da počinje novi život nakon ove zime.
Da počinje nešto novo nakon smrti.

Ne mislim da me ikada itko razumio u potpunosti kada sam govorila koliko ga volim.
Ono je za mene simbol nečega što nikada ne znam do kraja objasniti.
Simbol pobjede života nad smrću. Uskrsnuća. Svega novog.
Započinjanje iznova i iznova. Svaki dan ponovno. Jer vrijedi. Svaki trud vrijedi. 
Jer jednom će doći Proljeće.

Sada je hladno. Tako ledeno.

A osjećam već je blizu.
Treba pregurati samo još ovaj mjesec. 
Završiti ispite.
Sjediti u toploj kući i učiti.

Dok sve završiš ono će domalo doći.
Još malo se strpi.
Probudit će se uskoro proljeće.
Za koji tren.